Udruga SRCE

Srijeda, 31 Kolovoz 2005

Nakon ljetne stanke i godišnjih odmora Glasnik Sv. Ivana Zeline i Vrbovca ponovo stiže u vaše domove, a zahvaljujući susretljivosti urednika ovog lista, naša Udruga dobila je mogućnost da se na ovim stranicama vama, poštovani čitatelji, obratimo, da vas upoznamo s nama, obavijestimo o našim aktivnostima i obradimo neke teme vezane za osobe s posebnim potrebama.

Zato vas na početku najsrdačnije pozdravljano i nadamo se da će ove stranice zainteresirati ne samo naše članove, nego i sve vas. Jer, prvi korak prema kvalitetnijem životu osoba s posebnim potrebama je upravo upoznavanje javnosti sa njima samima, bez ikakvih predrasuda.
Za one koji još ne znaju, Udruga «Srce» okuplja djecu i mlade s posebnim potrebama sa područja Zeline i okolice. Za sada imamo sedamnaest članova sa različitim vrstama i stupnjevima fizičkog ili mentalnog oštećenja, a to su: Cerebralna paraliza, Down-sindrom, mentalna retardacija i slabovidnost, a mogu nam se priključiti i osobe sa bilo kojom drugom vrstom invaliditeta.
Sastajemo se svaki četvrtak od 18 do 20 sati u maloj dvorani OŠ Dragutina Domjanića, gdje uz stručno vodstvo naših vrijednih volontera (logoped, defektolog i dvije odgajateljice ) uz razne oblike radne terapije, djeca razvijaju svoje motoričke i kreativne sposobnosti, druže se i razvijaju pozitivnu međusobnu komunikaciju.
Zašto smo se uopće osnovali, koji su nam ciljevi i koliko je važan naš rad, a kolika cijena nepostojanja ovakvih udruga najbolje ćete shvatiti iz priče koja slijedi. To je ispovijest jedne «naše» mame, a mogla bi biti i od sviju nas, jer svi mi koji imamo djecu s posebnim potrebama, prošli smo isti put ili barem veoma sličan ovome.

Na putu do zvijezda
Prošlo je mnogo godina, ali sjećanje je jasno kao da je bilo jučer. Tog je jutra bilo oblačno, kišilo je, a za mene je na jedan trenutak zasjalo najsjajnije sunce u mom životu. Na svijet sam donijela jednu malu slatku bebu. Ali taj sunčani trenutak je bio kratak. Liječnici su se ustrčali, a onda nakon par dana bez ikakve uvodne riječi, njihovo priopćenje «Dijete će ostati živo, ali će biti teško hendikepirano.»
Uslijedili su dani kojih se ne sjećam i ne znam kako sam ih preživjela. Vjerojatno zahvaljujući podršci svoje obitelji, jer tada sam imala jedino njih. Stotinu pitanja odjekivalo je u mojoj glavi, a nisam znala kome da se obratim. Nisam poznavala nikoga tko ima, kako su rekli «hendikepirano dijete.» Tko zna, možda sam ih i susretala, ali ih do tada nisam primjećivala. I što to uopće znači «hendikepirano»?
I zašto se to dogodilo baš meni? I što sada…?
Nakon prevladavanja prvog šoka shvatila sam da nema vremena za sažalijevanje i za suze. Našli smo se na početku jednog dugog puta, punog prepreka i zamki i nikad nisam znala što nas čeka iza slijedećeg zavoja. Bilo je tu i uspjeha i neuspjeha, razumljivih ljudi, ali i podrugljivih pogleda i neumjesnih komentara.
Najteže je bilo u ostvarivanju nekih prava koja su bila zakonom utvrđena za djecu s posebnim potrebama, ali kod nas kao da su uvijek vrijedila neka drugačija pravila i doslovno se trebalo boriti da bi dobili ono što nam pripada.
Borili smo se također da dijete upišemo u vrtić, ali unatoč svim mogućim molbama i preporukama liječnika i psihologa, koji su smatrali da bi takvo okruženje pozitivno utjecalo na razvoj djeteta, u tome nismo uspjeli, nisu željeli ni upoznati dijete.
Najduža i najzahtjevnija borba je bila da se poboljša psihofizičko stanje djeteta, što se može postići samo svakodnevnim i upornim radom. Prvih godina je trebalo gotovo svaki dan odlaziti u Zagreb, jer na području Zeline niste mogli dobiti stručnu pomoć ni fizioterapeuta, ni logopeda, ni defektologa, ni psihologa.
Priznajem, bilo ja trenutaka kad sam se osjećala potpuno bespomoćno, ogorčeno, jadno…kad sam mislila da ne mogu dalje.
A onda, dovoljan je bio jedan nježan pogled malih očiju, koje unatoč svemu nisu odavale ni tugu ni nezadovoljstvo, u njima se očitavala nesebična ljubav i samo su to tražile zauzvrat. I to bi mi opet dalo snage da krenem naprijed.
Danas zahvaljujem Bogu što mi nikada nije dopustio odustati i što su naši koraci, iako mali i spori, uvijek išli prema naprijed, a ni jedan nazad.
Danas je moje dijete sretno i iako drugačije od ostalih, naučila sam ga da sebe doživljava kao normalnu zdravu osobu, kao što ga i ja vidim, jer invalidnost nije bolest nego stanje, djeca s posebnim potrebama nisu bolesna, ona su takva kakva jesu i kao takve ih moramo prihvatiti. A bolesni su na žalost oni koji to ne shvaćaju, koji ih zaobilaze i podcjenjuju.
Na kraju još samo želim reći, da sam kroz dugi niz godina upoznala i družila se sa mnogo roditelja koji imaju djecu s istim ili sličnim poteškoćama i da su mi upravo oni uvijek bili najveća pomoć i podrška. Jer u našem društvu je to tako, da mi, roditelji djece s posebnim potrebama, ako želimo nešto postići moramo sami postati i liječnici i terapeuti i pravnici, a svoja saznanja dajemo besplatno i sa voljom, onima kojima je to potrebno.

jedna mama

Ako ćemo se malo osvrnuti na ovu priču možemo zaključiti samo jedno; da su prošle mnoge godine, vlasti se izmjenjivale, Zelina postala grad, a problemi ostali isti. Djece s posebnim potrebama je sve više, prava za njih sve manje.
Roditeljima koji se suoče s takvim problemom, posebno u samom početku, potrebna je pomoć, a ne znaju gdje da je potraže.
U Zelini još uvijek nema ni fizioterapeuta, ni logopeda, ni defektologa, ni psihologa, izuzev nekih koji rade u privatnoj praksi, a za jedan kontinuiran rad je malo kome moguće izdvojiti sredstva.
Unatoč zakonima koji su doneseni još prije nekoliko godina, a govore o otklanjanju građevinskih barijera na javnim mjestima, u Zelini gotovo ni jedno mjesto nije pristupačno invalidnim osobama.
Mlade osobe s posebnim potrebama, a koje steknu neko obrazovanje nitko ne zapošljava i one su osuđene na život između četiri zida.
Eto, zato smo osnovali ovu udrugu, da pomognemo jedni drugima.
Imamo volje, imamo ideja, imamo puno stručnih ljudi koji nam žele pomoći. Jedino nemamo ono najvažnije - prostor.
Mi smo od ravnateljice dobili na korištenje prostor u osnovnoj školi i na tome smo joj veoma zahvalni, ali to je privremeno i samo dva sata tjedno. Naš cilj je osigurati takvoj djeci i mladima stručnu pomoć i boravak svaki dan, a za to nam je potreban vlastiti prostor, kojega bi mogli opremiti potrebnom opremom i pomagalima i u kojem bi mogli nesmetano djelovati.
Gradsko poglavarstvo nam je obećalo pomoći i pronaći adekvatni prostor, a mi se tome iskreno nadamo.
U Deklaraciji o pravima osoba s invaliditetom donijete 1. travnja 2005. piše da se diskriminacijom nad invalidnim osobama smatra svako ne pomaganje takvima, pa se nadamo da to nećemo doživjeti, pogotovo ne od onih koji bi nam trebali biti uzor.
Zahvaljujemo svima onima koji su nam pomogli svojim novčanim prilogom, a i onima koji će to tek učiniti, jer mi smo udruga koja ne ostvaruje nikakvu dobit, financiramo se isključivo od donacija i organiziranja dobrotvornih akcija.

Piše Valentina Nedelić

< «		» >