Udruga SRCE

Subota, 31 Prosinac 2005

U novoj godini koja je neočekivanom brzinom već poprilično i odmakla od one prethodne, mi smo i dalje s vama te vas toplo pozdravljamo sa željom da vam malo zagrijemo srca u ove hladne, zimske dane. Budući da još uvijek koristimo prostor u osnovnoj školi, zimski praznici su bili neminovni i za nas, samo za razliku od školske djece kojima su ta tri tjedna uvijek premalo, našim članovima je to bilo dugo razdoblje, jer nije bilo nikakvog druženja i aktivnosti.

Do narednih događanja donosimo vam jednu priču autorice Renate Rude, koja može nadahnuti i dati snagu svim mamama kojima je podrška uvijek potrebna i dobrodošla, a pisana riječ može puno više značiti nego izrečena, jer je uvijek tu kad zatreba.

Napuknuti krčag

Vodonoša u Indiji posjedovao je dva velika krčaga koje je nosio obješene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode, nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag donio bi samo polovicu. Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio mjeru i pol vode do gospodareve kuće. Naravno savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijenjen. Jadni, napukli krčag sramio se svojeg nedostatka i osjećao se jadno doprinoseći samo polovicu onog što je trebao.

Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspjeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku - «Sramim se sebe i želio bih ti se ispričati» «Zašto?» - upita vodonoša, - «Zašto se sramiš?» Krčag nastavi – «Kroz protekle dvije godine bio sam u stanju donositi samo pola svog tereta jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu putem do gospodareve kuće. Zbog moje mane ti radiš više, a ne dobivaš naknadu za svoj napor.» Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i suosjećajući reče – «Kad se budemo vraćali želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu» Stvarno, kad su se penjali uzbrdo stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se ispriča vodonoši za svoj neuspjeh. Vodonoša mu reče – «Da li si opazio da je cvijeće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema? To je zato jer sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalijevao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev stol. Bez tebe ova ljepota nikada ne bi krasila njegov stol.» Nitko od nas nije savršen svatko ima neki nedostatak, netko vidljiv, a netko manje vidljiv i sve što nas život uči je da prihvatimo jedni druge u takvom obliku u kakvom dođemo na svijet, da ne gledamo na nikog kroz dijagnozu već kao osobu, individuu s dušom, jer dijagnoza nema dušu. Dijete je tu, rođeno je, živi među nama pa samim tim zaslužuje našu pažnju, poštovanje i ljubav, a svaki život je dragocjen pa se zato ne smijemo prestat radovat budućnosti i novom sretnijem sutra. Sudbina je nepredvidljiva, a život pun iznenađenja. Djeca koja su bolesna, posebna i drugačija daju nam i uče nas ljubavi i to onoj vrsti ljubavi koja ja govor koji i gluhi može ćuti, a slijepi vidjeti i zato svoj djeci i specijalnim mamama jedno posebno i veliko HVALA. Obavijest: Obavještavamo sve zainteresirane da smo osim našeg redovnog termina, četvrtkom od 18 do 20 sati, dobili još jedan dan na korištenje u maloj dvorani osnovne škole, a to je utorak od 17 do 19 sati, pa još jednom zahvaljujemo na podršci i razumijevanju. Na donacijama zahvaljujemo sljedećima: ZAGREBAČKA BANKA, CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB, UTP – ZELINA, ELEKTRO SERVIS KNEZ, ARP, ANITA LERŠ SMOLIĆ