Udruga SRCE

veljača 2009

U prosincu prošle godine u Zelinskom muzeju otvorena je izložba pod nazivom «Priča o Zelini«. Budući da je tu prikazana povijest našeg grada što bi trebalo spadati u opću kulturu svakog stanovnika, u srednjoj školi  Dragutina Stražimira, čiji sam i ja učenik, organiziran nam je obavezan razredni posjet muzeju. Međutim, ovo «obavezno« nije moglo uključiti i mene. Naime, ja se krećem samo uz pomoć invalidskih kolica, a do Zelinskog muzeja treba savladati 24 stepenice, na koje većina niti ne obraća pažnju, ali nama invalidnim osobama, kao i starijim teško pokretnim osobama onemogućava pristup.

Zelinski muzej je nedavno obnavljan i žao mi je što tom prilikom nije bilo moguće pronaći rješenje kako bi nam svima bio dostupan.

Inače volim povijest i posebno me zanimaju tradicije i nekadašnji život našeg kraja, pa se iskreno nadam da ću jednog dana i ja moći vidjeti tu izložbu.

Zelinski muzej je samo jedna od niz teško pristupačnih javnih ustanova u našem gradu, a sa istim problemima u većoj ili manjoj mjeri se susreću i u drugim gradovima. Uočavajući probleme u mjestu u kojem ja živim,  invalidnoj osobi teško je doći u:

POŠTU, POLICIJSKU STANICU, GRADSKU UPRAVU I UREDE ZA GOSPODARSKE I KOMUNALNE DJELATNOSTI, DVORANU PUČKOG UČILIŠTA (sa najmanjom preprekom od 4 stepenice koju uz pomoć nekoliko osoba uspijem savladati), DOM ZDRAVLJA; AMBULANTE OPĆE PRAKSE (osim jedne koja je u prizemlju), ZUBNE AMBULANTE, LABORATORIJ, ISPOSTAVA HZZO-a, LIJEČNIĆKA KOMISIJA.

Djelomično su prilagođene OSNOVNA I SREDNJA ŠKOLA u kojima su sagrađeni  vanjski prilazi za kolica, kad sam krenuo u osnovnu, a zatim i u srednju školu. U srednjoj školi uređen je i poseban WC za invalidne osobe makar sam do sada ja jedini iz takve skupine. Da bi se izbjegle prepreke unutar škole održavanje nastave uvijek je bilo omogućeno u prizemlju.

Ovom prilikom želio bi se zahvaliti ravnateljima, profesorima i učiteljima na razumijevanju i pomoći koju su mi pružili, zatim svojim prijateljima iz osnovne škole kao i prijateljima iz srednje, koji mi svaki dan pomažu u prelasku onih nekoliko stepenica koje su se ipak našle na putu do WC-a.

Mora se priznati da je razina svijesti prema izjednačavanju prava i potreba invalidnih osoba znatno narasla od vremena kad su građene   sve ove zgrade bez adekvatnog pristupa, pa do danas kad ljudi žele pomoći koliko je to i gdje moguće.

Ako je istina da suviše jednostavan život postaje i dosadan, onda nama invalidnim osobama sigurno nikad neće biti dosadno.

Piše:

TOMISLAV NEDELIĆ,

član udruge Srce