Udruga djece s teškoćama u razvoju, osoba s invaliditetom i njihovih obitelji

Projekt "Osobni asistenti" 2016-2018

Projekt "Osobni asistenti" 2016-2018
Provođenjem programa osobne asistencije korisnicima se omogućuje dobivanje usluga samozbrinjavanja i potpore u aktivnostima svakodnevnog života što neposredno dovodi do sprječavanja institucionalizacije jer osobe s najtežim invaliditetom mogu ostati živjeti u svom prirodnom okruženju, a da članovi obitelji ili oni koji skrbe imaju potporu u vrijeme kad oni nisu u mogućnosti pružiti istu. Po završetku provođenja programa očekujemo da će korisnici usluge osobne asistencije dobiti mogućnost ravnopravnijeg sudjelovanja u svim društvenim segmentima kao i ostali članovi zajednice. Bitno će se utjecati na smanjenje društvene nejednakosti i socijalne isključenosti jer osobe u nepovoljnom položaju i potpuno ovisne o drugim osobama dobivaju mogućnosti uključivanja u društvene tokove.

Populaciju osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta čine pojedinci koji nisu u mogućnosti obavljati aktivnosti svakodnevnog življenja i čija rehabilitacija i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba zahtjeva isključivo individualan pristup. Posljednjih godina vidljiv je značajan napredak u sustavu skrbi za osobe s invaliditetom kao što je pružanje potpore putem modela osobne asistencije kroz projekte i trogodišnje programe ali još uvijek postoji praksa u kojima su osobe s invaliditetom izdvojene iz svoje okoline kako bi u specijaliziranim institucijama imale mogućnost obrazovanja ili primjerenu edukacijsku i rehabilitacijsku podršku. Toj činjenici pridonosi česta nepristupačnost izgrađenog okoliša i nedovoljna senzibiliziranost šire društvene zajednice u kojoj još uvijek dominiraju predrasude, a ne rijetko dolazi i do diskriminacije osoba s invaliditetom.

Nakon završetka formalnih oblika obrazovanja  potporu im uglavnom pružaju članovi uže obitelji, rođaci i prijatelji, i to u vrijeme koje je pogodno pomagačima. Stoga se osobe s invaliditetom često zatvaraju u svoj svijet u krugu obitelji, te odustaju od daljnjeg obrazovanja i zapošljavanja.

Problemi ove vrste očitiji su u ruralnim sredinama u kojima između ostalog nisu razvijene niti dostupne druge socijalne usluge, a stigmatizacija je daleko veća.  Slijed toga je da članovi obitelji zbog starosti ili bolesti više nisu u mogućnosti pomagati osobe s invaliditetom te ih se smještava u instituciju,ne kao njihov izbor, nego nuždu i u kojoj gube samostalnost  i svoje društveno okruženje. 

Programi pružanja usluge osobne asistencije kao primarni cilj imaju pružanje usluge u zajednici u kojoj korisnici žive i to sukladno principima neovisnog življenja koje osobama s invaliditetom pružaju mogućnost izbora i kontrole nad vlastitim životom. Poučeni petogodišnjim iskustvom u vlastitoj udruzi ali i analizirajući primjere dobre prakse drugih udruga možemo zasigurno potvrditi da je usluga osobne asistencije visokog prioriteta za društvo u cjelini.

Često se mogu zapaziti izjave samih korisnika "bolje da mi uzmete život nego asistenta" iz razloga što  su korisnici usluge osobne asistencije unaprijedili kvalitetu življenja što se ogleda kroz primjere da su mnogi našli posao, postali aktivniji u udruzi, sklopili partnerske veze, započeli aktivan život u zajednici kroz uključivanje u kulturne, sportske i druge aktivnosti.  Udruga Srce može istaknuti primjer djevojke MK oboljele od cerebralne paralize koja je uz nezaobilaznu podršku asistentice uspješno završila četiri  godine studija na Filozofskom fakultetu te kroz program razmjene  studenata  nastavila studij španjolskog u Madridu što će uveliko doprinijeti njenom budućem profesionalnom ali i osobnom razvoju. 

Osobnom asistencijom unaprjeđuje se kvaliteta življenja osoba s invaliditetom kroz usluge samozbrinjavanja  i potporama u aktivnostima svakodnevnog života što neposredno dovodi do sprječavanja institucionalizacije jer osobe ostaju živjeti u svojoj prirodnoj okolini. S druge strane članovi obitelji ili oni koji skrbe izražavaju zadovoljstvo jer su dobili sigurnost da će njihovim članovima moći pomagati druge osobe i u trenutku kada oni to više ne budu u mogućnosti.

Program doprinosi procesu deinstitucionalizacije kroz pružanje sigurnosti osobama s invaliditetom da će u lokalnoj zajednici imati odgovarajuću podršku prilagođenu njihovim specifičnim potrebama. Usluga osobne asistencije, kao i ostali propisi članka 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, garantiraju sigurnost življenja u lokalnoj zajednici, te razvoj samopoštovanja  i vjeru u sebe.  

Projekt je financiran sredstvima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. 

Donatori

Pravni okviri

Medijska podrška