Život osoba s invaliditetom u Španjolskoj i Hrvatskoj

Prošle sam godine u veljači dobila stipendiju za studentsku razmjenu u Madridu u trajanju od 10 mjeseci. Bila sam presretna jer se ostvario jedan od mojih najvećih životnih snova. U rujnu sam otišla i sad sam ovdje već 7 mjeseci. U tih 7 mjeseci svašta sam lijepog doživjela, upoznala divne ljude, a ono što mi je posebno drago je činjenica što sam imala prilike vidjeti i kako žive osobe s invaliditetom u Španjolskoj, tj. dobiti određenu sliku o tome kako im život izgleda. Neke  mi je stvari ispričala moja ovdašnja fizioterapeutkinja Laura, a neke sam stvari provjerila i sama. Ovdje ću s Vama podijeliti ono što sam saznala.

Fizioterapija se u Španjolskoj placa, sam plaćaš. Imaju puno tih centara za djecu, praktički za svaku dijagnozu, u kojima možeš ići na terapiju, a imaju i dosta onih koji primaju razna oštećenja. Djeca do 6 godina imaju pravo na besplatne terapije, a od 6 godina se plaća, i to djeca koja imaju intelektualne teškoće i tjelesne nakon tih 6 godina imaju pravo ostati u tim centrima na terapiji, a tjelesne šalju van. Čim vide da nemaš intelektualne, nego samo tjelesne teškoće, ne primaju u te centre, nego se morate snalaziti sami s pronalaskom terapeuta ili odlaskom u centar samo za tjelesne, koji je skup. Isto vrijedi i za oboljele od artogripoze koji nemaju intelektualne teškoće. Da bi djeca bila primljena u centar za rehabilitaciju, moraju obavezno imati i tjelesno i mentalno oštećenje. To je veliki problem i diskriminacija djece samo s tjelesnim invaliditetom, pa sada puno udruga, fundacija i ostalih koji za njih brinu pokušavaju apelirati da se to promijeni i da svi mogu u centre, a ne jedni da, a drugi ne, samo zato sto nemaju intelektualne teškoće.

Kolica i pomagala u Španjolskoj ne placa zdravstveno osiguranje, samo subvencionira određen postotak, ne znam koliko. I to imaju politiku da prvo osoba mora sama platiti sve, a poslije ti zdravstveno refundira dio troška, koji je obično mali u usporedbi s iznosom pomagala. Kisik, sonde i ostalo što trebaš dobiješ preko zdravstvenog. Plaćaš si kolica, hodalice, štake i to... Kako si puno ljudi ne može to priuštiti, pomažu im udruge akcijama, donacijama i to. Meni, kad netko vidi moj “motornjak“, uvijek vele "kako su ti dobra kolica, predobro da možeš sama", onda kad velim da sam iz Hrvatske i da su mi dali preko zdravstvenog uvijek govore kak je super to i kak je loše da u Španjolskoj to tako nemaju.

Sto se tiče škola, imaju puno prilagođenih škola, ne samo dvije, jednu srednju, jednu osnovnu, kao mi. Imaju specijalne škole, gdje idu djeca po prilagođenom programu s malo jačim oštećenjima, a imaju i škole koje primaju samo djecu s tjelesnim invaliditetom, u kojoj nema razlike u nastavi, ali im je prilagođen prostor, klupe, ispiti su usmeni, daje se više vremena itd. U tim školama imaju i terapije, kao kod nas. I to mi je genijalno.

U  Španjolskoj nema tog nekog forsiranja redovne škole i integracije, ali im nije ni potrebno jer su tu ljudi općenito educirani i nema predrasuda, OSI već jesu prilično ravnopravni članovi društva. Vise se baziraju na to da djetetu daju obrazovanje kakvo mu treba. Djeca su dosta educirana, otvorena, preslatka. Znala su meni prići u podzemnoj i pitati: "Bok, a što je ovo (gleda u moj upravljač kolicima). Pitaju i onda popričamo. Ima jedan mali koji živi u mojoj zgradi, zove se Alejandro i ima 1 godinu.  Jednom me vidio i bila su mu moja kolica zabavna, dala sam mu da tiska gumbe malo, pokazala mu trubu pa se smijao.  Educiranost društva potiče udruga ONCE, udruga slijepih, koja je jaka na nacionalnom nivou.  Stalno rade neke kampanje. Zato i jesu ljudi otvoreni dosta. U ovih 7 mjeseci nikad nisam doživjela gunđanje, grube riječi, ni od koga. Naprotiv, svi su tako srdačni, pristupačni, nikom ništa nikada nije teško

Podzemna željeznica ima stare vlakove bez rampe i nove s rampom koju vozač spusti kad te vidi. Na  peronima, na početku su stavljena dva narančasta znaka za kolica. Vozač te vidi, spusti rampu i uđeš. Kad trebaš izaći, pritisneš gumb, on opet spusti rampu. Čak ni oni vlakovi koji nemaju rampu i imaju malo više prostora između perona i ulaza nisu problem jer vozači uvijek pomognu da osoba uđe. Gradski busevi svi imaju rampe, a ono što me posebno oduševilo, bilo je vidjeti da i urbani imaju također rampe, oni koji voze u okolicu. Vlakovi su također prilagođeni, iako oni koji voze u obližnje gradove, nisu svi. Ovisi koja kompanija.

Isto tako imaju jako puno prilagođenih autobusa za turistička putovanja. Ako ide više osoba s invaliditetom na putovanje, agencija naruči prilagođen autobus, tako da osobe nemaju problema s kretanjem. Imaju čak i specijaliziranih turističkih agencija.

Dobivaju invalidninu isto, ali ne znam koliko, valjda po postotku. Ne računaju postotak invaliditeta samo po tjelesnom, nego i po intelektualnom oštećenju. Zato se terapeutkinja začudila kad sam rekla da ja imam 100% zbog donjih i gornjih udova, i  rekla mi: "Pa ti nisi 100%, pa nemaš mentalno oštećenje. U Španjolskoj ne bi imala 100%, možda 90-95, ali ne 100, ne možeš imati 100% kad si sposobna, ideš na faks, radit češ..."

Osobne asistente im placa grad ili Nacionalna organizacija za samostalan život, koja brine za dodjelu i plaćanje asistenata. Uvijek plaća lokalna zajednica asistenta. Ili ta Udruga za neovisan život.

Sveučilište ima Ured za studente s invaliditetom kojem se prijaviš i daju svu potrebnu pomoć, od asistenta za predavanje preko onog za higijenu, do tumača znakovnog jezika na predavanju za gluhe studente. Sveučilište brine samo za sve, financiranje. Čak ti pomažu pri pronalasku ustanove, ako trebaš obaviti praksu, ili ti pomažu naći posao kad završiš jer ti pošalju ponudu, bolsa de empleo, ili ponudu poslova. Uglavnom, pomažu maksimalno.

Generalno su mi neke stvari predobre, neke ne, ali ne može sve biti idealno. Općenito bih rekla da je njima ipak bolje nego kod nas, dosta sami plaćaju što se pomagala tiče, a dosta brine i država, puno više nego kod nas u Hrvatskoj. Njima je puno bolji život, ipak. To je zato što imaju jaku organizaciju ONCE za slijepe na državnoj razini.

Kod nas bi se još mnogo toga trebalo promijeniti da bismo došli do njihove razine. Osobe s invaliditetom trebale bi se politički udružiti i same se boriti za svoje interese. Dopuštamo da nam sudbinu kroje razni savezi, i svi drugi osim nas.  Zato nam je loše. Trebalo bi mijenjati cijelu strategiju politike prema osobama s invaliditetom, urediti zakone, sudjelovati u raspravama. Tek bismo tada mogli nešto postići.

Ipak, kod nas pojedinci, poput naše Udruge, svojim radom ulijevaju nadu da će se jednom promijeniti stvari. Sporo ide, ali ipak ide. Treba još puno na tom putu raditi. Do tada možemo gledati i učiti od iskusnijih.

Topli, sunčani pozdrav iz Madrida od Marije!