Iz Tomekove perspektive
Iz Tomekove perspektive
Proljeće pokreće
Mjesec je ožujak i pomalo nam dolazi proljeće, priroda se budi i svi jedva čekamo da nakon duge zime izađemo van iz svojih kuća i stanova. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada sunce ugrije i kada ptičice zacvrkuću, a livade se zazelene i procvjetaju. I nama osobama sa invaliditetom je također jako važno što više boraviti u prirodi na svježem zraku i da se što više krećemo. Boravak na svježem zraku zaista pruža ogromne mogućnosti od šetnje, vježbanja na otvorenom, druženja, pa do igranja raznih sportova i igara. Ne mogu vam opisati koliko se bolje osjećam kada prođe zima jer iako znam da i ona ima svojih čari, nisam neki zimski tip.
Dolaskom proljeća poveća se broj aktivnosti u Udruzi „Srce“ jer tada možemo puno više toga. Kao osoba s invaliditetom znam koliko je važna fizička aktivnost i kretanje. Vježbati se ne mora samo vani već se puno toga može i u kući kao što ja činim uz pomoć svoje fizioterapeutkinje Ksenije i osobnog asistenta Doriana, a često puta znam vježbati i sam. Unatoč tome ljepše je vježbati na otvorenom. Kao dugogodišnji član Udruge i Kluba Srce iz prve ruke mogu posvjedočiti da dolaskom ljepšeg i toplijeg vremena mi u Udruzi postajemo aktivniji, veseliji često se razgibavamo i igramo razne igre na igralištu Udruge, a često puta odlazimo u šetnju ili aktivnosti provodimo u parku pokraj gradskog nogometnog igrališta gdje zna biti odlična atmosfera.
Najgora stvar za nas osobe sa invaliditetom, kao i sve osobe bez invaliditeta, je ta da se zapustimo i ne bavimo nikakvom fizičkom aktivnošću jer tada to nije dobro ni za naše fizičko, ali ni psihičko stanje. Biti fizički aktivan ne znači da još uvijek ne možemo imati dovoljno vremena za odmor i ljenčarenje ako to želimo. Kada govorim o fizičkoj aktivnosti osoba s invaliditetom, mnogi od nas se bave sportom i u njemu postižu vrhunske rezultate. Među njih se ubraja se i nekoliko mojih prijateljica i prijatelja iz Udruge koji osvajaju medalje na brojnim taekwondo natjecanjima, a bilo je i onih koji su bili uspješni u boćanju, plivanju i još nekim sportovima.
Osobno se nikada nisam aktivno bavio nekim sportom i išao na natjecanja, ali sam još kao dijete dugo godina odlazio na terapijsko jahanje, najprije u „Krila“ na zagrebačkom Bukovcu gdje su me svakog tjedna odvodili roditelji, a kasnije sa Udrugom „Srce“ u Udrugu „Nada“ u Vrbovcu. Odlazak na jahanje mi je godio zbog odlaska u prirodu, druženja s konjima, vježbanja te druženja s ostalim ljudima. Još do prije kojih 20 godina u društvu je nekako prevladavalo mišljenje da osobe s invaliditetom ne mogu ostvarivati vrhunske rezultate u sportu i da njihova medalja ne vrijedi jednako kao i ona koju osvoji neka sportašica ili sportaš bez invaliditeta. Na svu sreću ta vremena su iza nas i uspjesi sportaša s invaliditetom su počeli dobivati sve više prostora u javnosti i medijima. Danas televizija prenosi Para olimpijske igre, razne dodjele nagrada za uspjehe u sportu osoba s invaliditetom. Isto to čine i mnoge radio postaje, a novine i razni portali objavljuju članke. Sve bi to moglo biti i malo više, ali u odnosu na to kako je bilo prije i ovo je značajan napredak.
Svaka osoba bez invaliditeta i s invaliditetom bi trebala biti fizički aktivna, ali naravno i to treba uvijek činiti u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima jer kao u svemu, u životu, niti u tome ne treba pretjerivati i treba imati mjeru.
Tomislav Nedelić
