#15 Iz Tomekove perspektive
Iz Tomekove perspektive
Važno je da se čuje za nas i da smo prisutni
Kao osoba s invaliditetom često puta sam znao čuti : „ Mi smo osobe s invaliditetom, nas se nikad ništa ne pita o nama se odlučuje bez nas“. Ne mogu reći da ti koji tako misle ponekad nisu i u pravu, jer razne zakone i propise često puta donesu oni koji nemaju doticaj sa stvarnošću osoba s invaliditetom. Po mojem mišljenju pravilnici i zakoni se nikada ne bi smjeli donositi bez konzultacija s onom skupinom ljudi kojima su namijenjeni . Zakoni koji su vezani uz osobe s invaliditetom i njihove obitelji te one koji se o njima brinu ne bi se smjeli donositi bez njih. Svi moramo i želimo biti uključeni u javne rasprave i donošenje što boljih i što kvalitetnijih rješenja za život svih nas. Moramo biti svjesni da je nemoguće uvijek svakom od nas udovoljiti, ali ipak bi se o nekim stvarima trebalo više voditi računa. Osobe s invaliditetom na mnogo toga imaju pravo, ali je najčešće problem u tome što se ista prava tumače na različite načine, pa će vam na jednom mjestu reći da na nešto imate, a na drugom da na to isto nemate pravo. Zbog takvih stvari jako je važno da što je moguće više budemo prisutni u javnosti i da se čuje i naš glas o temama koje su nam važne za život. Sve smo više prisutni u medijima, članovi smo raznih udruga i organizacija kroz koje se možemo izraziti i ostvariti svoje potencijale, no nisu udruge jedine u čijem bi radu trebali i možemo sudjelovati. Jako je lijepo vidjeti da se osobe s invaliditetom uključuju u rad raznih vijeća i odbora kroz koje mogu barem probati utjecati na svoju sudbinu i položaj u društvu. Mnoge osobe s invaliditetom se učlanjuju u političke stranke, a neke čak dođu do Sabora i postanu zastupnici, ali često mogu napraviti malo jer ih tamo ima premalo da bi se čuo njihov glas i da bi mogli na nešto utjecati. Ipak se ponekad za nešto i uspiju izboriti. Mislim da je jako važno da i mi, osobe s invaliditetom, imamo svoju pravobraniteljicu čiji se glas ipak čuje i koja je uspjela na mnogo toga utjecati. Među nama uvijek ima i onih koji možda ne mogu progovoriti o onome što im je potrebno i što ih muči, ali je jako važno da mi to činimo i za njih. Nisam nikada bio za onaj pristup: „Mi smo osobe s invaliditetom i moramo se uvijek buniti protiv svega i svakoga.“, već sam za to da se kritizira samo onda kada za kritiku ima razloga, ali da se i pohvali kada je nešto dobro.
Budimo otvoreni, budimo uključeni i prepoznatljivi, jer samo tako možemo utjecati na svoj život i na život ljudi oko nas.
Tomislav Nedelić
