#16 Iz Tomekove perspektive
Iz Tomekove perspektive:
Ako te u životu prati cerebralna paraliza s tim se živi i nije kriza
Rođen sam kao osoba cerebralnom paralizom i s njom živim već 32 godine. Ona može imati svoje blaže i teže oblike. Oni koji imaju teži oblik otežano obavljaju svoje životne aktivnosti, najčešće su u kolicima i potrebna im je pomoć druge osobe. Postoje i blaži oblici cerebralne paralize kod kojih ljudi uglavnom malo teže hodaju, ali drugo je sve u redu. Za bolje razumijevanje same cerebralne paralize i ljudi koji je imaju bitno je istaknuti nekoliko stvari. Cerebralna paraliza nije bolest već stanje, za nju ne postoji lijek i ne može odjednom nestati, ali se redovitim vježbanjem može održavati stanje kakvo je, nije zarazna, ne trebate imati nikakav strah da ćete je ako ste u društvu sa osobom koja ju ima i vi dobiti jer do nje obično dolazi zbog oštećenja u mozgu koji uglavnom nastaju pri porodu ili neposredno prije i poslije njega. Cerebralna paraliza nije smrtonosna i najčešće nije uzrok smrti onih koji je imaju. Ona može biti prepreka u svakodnevnom životu: naprimjer, zbog arhitektonskih barijera i kod ostvarivanja nekih prava, ali puno puta može biti i prednost. Pri tome mislim na to da poznajem veliki broj pametnih, sposobnih i uspješnih ljudi koji je imaju, ali ona ih u ničem ne ograničava. Mi koji imamo cerebralnu paralizu zaista možemo puno toga, ali je pogrešan onaj pristup: „ Ja imam paralizu, ja sam jadan, neka mi se da prilika za nešto…“. Takvo razmišljanje je pogrešno, jer zašto bi netko samo zato što ima cerebralnu paralizu morao dobiti priliku za nešto. Za svoje mjesto se možemo izboriti jedino tako da ističemo svoje jake strane i pokazujemo svoje kvalitete. Osobe s cerebralnom paralizom zaista imaju veliki broj kvaliteta i vrlina, koje ponekad čak i premalo pokazuju i onda se nažalost ne može dovoljno dobro čuti i znati za njih.
Jako je važno da smo svjesni što možemo, a što ne, jer cerebralna paraliza nas ipak sprječava da se, na primjer, bavimo poljoprivredom, građevinom ili nekim drugim teškim fizičkim poslom, ali zato među nama ima odličnih prodavača, profesora, glazbenika, sportaša, novinara i još mnogih drugih ljudi koji dobro i pošteno rade svoj posao. Osobe s cerebralnom paralizom ne bi nikada trebale tražiti sažaljenje od drugih ljudi, niti bi trebale sažalijevati same sebe jer od toga nema ništa. Kukanje nikada nije nikome pomoglo, pa neće niti nama. Možda ne možemo raditi sve kao i svi drugi, ali nismo zato bespomoćni i jadni.
Cerebralna paraliza nije uvijek najlakša, ali treba biti realan u očekivanjima, biti strpljiv, uporan i svjestan svojih mogućnosti. Ako sve to imamo, tada se s njom može jako lijepo i ugodno živjeti.
Tomislav Nedelić
