#21 Iz Tomekove perspektive
Iz Tomekove perspektive
Kako mi je bilo pisati kolumnu
Nakon nekoliko mjeseci rada u Udruzi Srce, moji nadređeni su razmišljali kako povećati moje djelovanje i što mi još dati kao zadatak. Kako je Udruga Srce puna kreativnih ljudi, koji su puni zanimljivih ideja, na novi zadatak nije trebalo dugo čekati. Djelatnice Udruge došle su mi s idejom da započnem pisati svoju vlastitu kolumnu. Dogovor je bio da teme o kojima ću pisati određujem sam, ali je jedini uvjet bio da to uvijek budu teme vezane uz osobe s invaliditetom. kada sam počeo pisati bio sam istodobno i sretan i pomalo zabrinut. Sretan zbog toga jer volim pisati i zbog toga što sam dobio priliku neka svoja razmišljanja podijeliti s vama. Zabrinut jer sam mislio: „Kako ću ja baš svakog mjeseca smisliti neku novu temu o kojoj ću pisati?“. Moram reći da unatoč tim početnim strahovima nisam imao problema s osmišljavanjem tema. Kada je život ljudi s invaliditetom u pitanju, uvijek se ima o čemu govoriti i materijala nikada ne nedostaje. Bitno je za reći da baš u trenucima kada sam se jako želio sjetiti teme za kolumnu, ona nikada nije dolazila na silu, inspiracija mi je najviše dolazila u trenucima kada nisam razmišljao o kolumni jer kada nešto forsirate, tek onda ništa ne ide. U trenucima kada sam se prepustio mislima, tema je uvijek došla u glavu. Pisao sam o raznim temama koje su vezane uz osobe sa invaliditetom, ali sam je uvijek nastojao pisati bez puno stručnih izraza i jednostavnim rječnikom da svatko može razumjeti, a vi ćete prosuditi jesam li u tome uspio ili ne.
Po vašim reakcijama vidio sam da ste je rado čitali i zbog toga mi je jako drago jer mislim da sam vam barem malo približio život osoba s invaliditetom. U životu uvijek nastojim biti realan i svjestan sam da ova Perspektiva jednog malog i običnog Tomeka neće izazvati neku revoluciju te promijeniti svijet i živote ljudi, ali ako je i malo nekoga dotakla napravili smo dobar posao. Približava se kraj našeg projekta i samim time i mog zaposlenja. Kada sam pisao prvu kolumnu činilo mi se kako ih ima još puno i kako je kraj još jako daleko. Tada je to zaista i bilo tako, ali znate kako to ide u životu, niti se ne okrenete i već nešto što je započelo i što je bilo lijepo treba i završiti. Ovo nam je posljednja kolumna i neće je možda biti u ovom obliku, ali nikad se ne zna, možda ću opet nešto imati priliku pisati, pa ćemo se ponovno družiti na sličan način.
Do trenutka dok se to ne dogodi, budite mi živi, zdravi, veseli i čitajte što pišu drugi jer na ovom svijetu ima puno zanimljivih ljudi koji imaju što za reći iz svoje perspektive.
Tomislav Nedelić
