#9 Iz Tomekove perspektive - Obrazovanje i invaliditet

 Mjesec je rujan i početak je nove školske godine  oni koji  već od prije idu u školu samo su se vratili  među svoje učitelje, profesore, prijatelje i školske obaveze.

S prvašićima je naravno malo drugačije za njih je sve to jedna nova i nepoznata situacija jedni se vesele školi jedni možda baš i ne, jedni možda znaju već od prije čitati, pisati i računati, a neki će sve to tek sada to sve naučiti i pomalo se prilagođavati.

      Većinom svi ljudi se školuju i obrazuju pa je takav slučaj i sa osobama s invaliditetom  koje također pohađaju obrazovni sustav i nailaze na razne prepreke sa kojima se nije uvijek lako nositi, ali ipak u današnje vrijeme postoji jedna značajna prednost u odnosu na vrijeme kada smo tadašnja generacija i ja, ljudi s invaliditetom išli u školu, a ta je da u današnje vrijeme  djeca sa teškoćama i invaliditetom već od vrtića, a kasnije i u školi imaju pomoć asistenata. Ne bi nikako želio ostaviti dojam da sam zbog toga što im je u tom pogledu lakše ljubomoran   na današnje generacije već suprotno. Hvala Bogu i onima koji su to odlučili da je to konačno tako.

   Kada sam ja išao u školu nije bilo asistenata u nastavi, ali ja ne želim zbog toga reći da je meni u  mome školovanju zbog toga bilo loše, svoje školovanje i ono osnovno školsko pamtim po lijepim i dobrim trenucima, naravno da je ponekad bilo i onih trenutaka koji nisu bili toliko lijepi, no na svu sreću takvi se brzo zaboravljaju, a oni lijepi ostaju u sjećanju za čitav život.

 Svoje školovanje pamtiti ću po tome da sam u svemu uvijek imao  veliku potporu i podršku svojih roditelja i ostalih članova obitelji.

 Mama je sa mnom  pisala zadaće i učila, a otac me je vodio u školu i vraćao iz nje, a kao što sam već i rekao i mnogi drugi su uvijek bili tu za sve što je trebalo.

 O tome kakve sam tek profesore i prijatelje imao, e to je tek jedna posebna priča koju ću vam također ispričati.

 Iako sam osoba s invaliditetom sve od prvog razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje poljoprivredne škole, nikada se nisam osjetio izoliranim i neprihvaćenim .

Razrednice i svi ostali profesori su uvijek činili sve što je u njihovoj moći da što lakše mogu pratiti nastavu, ali opet s druge strane da sve naučim i savladam kao i svi drugi.

 Osoba sam koja ima određene poteškoće s motorikom pa ne mogu pisati olovkom. U prvom razredu sam imao ploču na koju sam stavljao slova koja su bila pričvršćena magnetom i od njih sam slagao rečenice. Jedno  vrijeme sam imao i kocke na kojima su bila slova pa sam pisao pomoću njih.

 U drugom razredu osnovne škole prvi sam se puta susreo sa računalom. Iskreno da vam kažem tada još nisam dobro ni znao što je to jer tada nije bilo kao danas da svaka kuća ima barem jedan kompjuter, tada su ga imali tek rijetki.

 Nešto vam moram priznati nisam neki veliki stručnjak za računala bio niti tada, a niti sam danas, ali uz veliki trud tadašnjeg školskog psihologa uspio sam svladati osnove rada na računalu kojim se koristim sve do danas.

Nakon svega navedenog vrijeme je da nešto kažem i o svojim prijateljicama i prijateljima   bez kojih moje školovanje također ne bi bilo tako lijepo i zanimljivo kao što je bilo.

 Preko koliko su me samo stepenica i raznih drugih prepreka nosili, koliko su me puta samo odveli na toalet, a koliko je tek lijepih događaja bilo na školskim izletima i na zajedničkim druženjima izvan škole teško je sve i nabrojati.

 Još bih nešto želio reći o tim druženjima nikada nije bila situacija da su oni nešto zajedno radili, a da sam ja bio po strani i da mi je bilo dosadno nego smo uvijek izmišljali takve igre u kojima i ja mogu ravnopravno  sudjelovati. Često smo se igrali sa autićima, ali nije to bila samo vožnja autića već smo uvijek uz to izmislili neku priču uz koju je uvijek bilo puno smijeha  i zafrkancije.

 Kada sam bio nešto stariji i druženja su postala nešto primjerenija našoj dobi pa smo pogotovo u srednjoj školi poslije škole često puta znali otići na „rundu“, a jako su bila lijepa druženja kada je netko slavio rođendan.

Kada sve to  pogledam mislim da je to bio jedan jako lijep period mog života koji bi uvijek rado ponovio.

 Poznajem ljudi s invaliditetom i one starije od mene, one mojih godina, ali i one mlađe od sebe i čuo razna iskustva kada je riječ o školovanju i nisu uvijek sva bila pozitivna, ali mi je jako drago kada čujem da je netko također imao tako dobra iskustva.

Bili sa nekim invaliditetom ili bez njega svima vam želim puno uspjeha u školi marljivo učite,   ali se i dobro zabavljajte sa prijateljima jer to je nešto što ćete pamtiti cijelog života.

Tomislav Nedelić Voditelj u elektroničkim medijima