Hodočašće Udruge Srce u Međugorje
No, kako smo uvijek zaokupljeni mnogobrojnim aktivnostima, projektima, a u natrag tri godine i gradnjom kuće, a to je ipak put koji je trebalo organizirati i prilagoditi na način da bude dostupan svim našim korisnicima, nekako nam je uvijek nedostajalo vremena da sve to realiziramo.
Kad smo dovršili svoju kuću, useli se i adaptirali u njoj, shvatili koliku nam je ona sreću i blagoslov donijela, osjetili smo da je došlo vrijeme za naše hodočašće.
Kako se približavao 12. travanj, dan našeg hodočašća, uzbuđenje je sve više raslo, koje je u petak navečer, samo nekoliko sati prije polaska preraslo u strahove, kad je počela padati obilna kiša, i dok smo na parkiralištu u centru Zeline, pod kišobranima čekali autobus, bojali smo se kako ćemo po takvom vremenu putovati i izvesti sve planirano.
Međutim, točno u predviđeno vrijeme našeg polaska kiša je stala i u 23 sata, s Božjim blagoslovom nas pedeset krenulo je na hodočašće u Međugorje.
Predvodio nas je i vozio vlč. Dragutin Goričanec autobusom Udruge JOB, koji je prilagođen prijevozu osoba s invaliditetom. Sa velečasnim Dragecom već smo putovali, ali svaki put nas ponovo oduševi i duhovno osnaži. Svoja iskustva i životne priče ljudi s kojima se susretao u svojoj službi i na mnogobrojnim putovanjima pretočio je u neprocjenjivi dar u kojem smo mogli pronaći i sebe, svoje nedostatke, snagu i svijetlo u tami... Dar u kojem smo mogli pronaći ljubav i još dugo razmišljati o njemu.
Uz molitvu, pjesmu i malo sna, u sedam sati ujutro, stigli smo u Međugorje.
Uputili smo se na Brdo Gospinog Ukazanja. Pružajući ruke jedni drugima, i svi zajedno našoj Gospi, gotovo svi naši članovi, snagom svoje volje popeli su se na Brdo Ukazanja. U podnožju Brda, u tišini, moleći se Gospi ostali su naši članovi koji su u kolicima, a koje smo svi mi ponijeli u srcima skroz do kipa Kraljice Mira, pred kojim su osjećaji tako snažni i ne možete da vam srce ne zaigra i suza iz oka potekne.
Nakon toga, krenuli smo na ručak u pansion Chicago, malo se odmorili, a zatim, podareni prekrasnim sunčanim vremenom pošli do Župne crkve, ispovjedili se, prisustvovali Svetoj misi, a navečer Euharistijskom klanjanju. Posebnom ponižnošću i štovanjem molili smo za svoje potrebe kod Kamenog kipa Kraljice Mira koji je postao simbolom svetišta; postavljen je 1987. godine na trgu pred crkvom.
Taj dan smo završili večerom i veselim druženjem uz pjesmu i zvukove gitare našeg Anđelka u pansionu u kojem smo odsjeli, zajedno sa našim dragim domačinima; vlasnicima pansiona, koji su nas doživjeli kao istinske prijatelje, priredili nam mnoga iznenađenja i poklone, među kojima je i veliki Gospin kip koji će imati počasno mjesto u našem "Srčeku".
Sljedeće jutro, nakon jutarnje Svete mise, krenuli smo na Križni put na Brdo Križevac; on za hodočasnike znači poziv da susretnu Isusa u njegovoj Muci i otkriju njegovu ljubav.
Nekolicina nas ostala je kod crkve sa članovima koji ne mogu savladati takav uspon, te smo izmolili i obišli postaje Križng puta koje su postavljene u krugu crkve.
Oko 14 sati krenuli smo kući; veoma zadovoljni, ali pomalo i tužni što napuštamo ovo divno mjesto.
Ovo hodočašće izbrisalo je sve negativno što se iz bilo kojih razloga nagomilalo u nama i učvrstilo nam vjeru u same sebe i svoje bližnje, te dalo nove poglede na život.
