Pismo velikim prijateljima

Živim u Zelini već skoro 23 godine, a da nisam imala pojma kako Ti ljudi izgledaju do prije par mjeseci. Velik broj nas ima uhodan sistem, svoje radne, društvene i obiteljske obveze, te zaista po današnjim standardima u potpunosti popunjen dan. Ako slučajno i sretnemo koju osobu s invaliditetom ili dijete s teškoćama u razvoju, naša reakcija je suosjećanje ili čak sažaljenje, nelagoda ili/i neki slični osjećaj te naš put ide dalje pored njih, a da ih nismo pošteno ni vidjeli, a kamoli upoznali.

Obzirom da sam nezaposlena i godinama prijavljena na zavodu za zapošljavanje jednog dana službenica mi je ponudila posao u Udruzi „Srce" pod programom „javni radovi" na ugovor od 6. mjeseci. Bio je prosinac, zimsko vrijeme te sam prihvatila izazov, iako sa 57. godina života čovjek razmišlja: „Mogu li ja to?", a isto sam pitanje postavila i našoj predsjednici Udruge. Njen odgovor me ohrabrio, jer rekla mi je: „Radite sa srcem i biti će dobro".
Moram priznati da imam dosta pedagoškog iskustva, jer sam radila u prosvjeti, odgojnog iskustva, jer sam majka šestero djece, ali pred mene je bio stavljen jedan novi svijet, nešto sasvim drugačije.

Nikada dok živim neću zaboraviti svoj prvi radni dan, svoj prvi susret sa vama. Bila sam veoma zbunjena. Vaša voditeljica me predstavila vama, a vi meni gdje ste mi ispričali ponešto o sebi. Više iskrenosti, spontanosti i ljubavi nisam doživjela na jednom mjestu i tada sam postala vaša „teta Ana". To je bio početak mojeg novog radnog i životnog iskustva. Moram priznati da me još uvijek pratilo pitanje hoću li ja to moći dobro raditi, ali moja obitelj, pogotovo moja djeca, govorila su mi „Ti to mama sigurno možeš" i znala sam da će sve biti u redu. Radila sam sve što je bilo potrebno vama i za vas. Čistila sam i grijala prostor u kojem ste boravili, pripremala užine i pomagala u vašem radu. Drugim riječima, živjela sam s vama kao s obitelji i bila sam prihvaćena kao član vaše obitelji. Pomalo smo se sve više upoznavali te danas mislim da vas poznajem slično kao i svoju djecu, nikada u potpunosti, ali dovoljno da nikada neće presušiti nastali izvor ljubavi.

Radeći sa vama, upoznala sam i mnoge vaše roditelje, neke kratko u prolazu, neke malko dublje i više. Sa mnogima sam pričala i nisam mogla prestati slušati, ne zbog znatiželje da bih sa susjedom na kavi imala što pričati, nego iz razloga što su mi pričali o jednom novom svijetu, novom svemiru. Jer ti ljudi prošli su kroz nešto što mi u našem malom redovnom životu ne možemo ni pojmiti. Ti roditelji, te obitelji, prošle su Kalvariju saznanja, Kalvariju borbe s bolešću, Kalvariju s nerazumijevanjem ( sažaljenjem okoline ), Kalvariju s našom neviđeno drskom i nesposobnom administracijom. I kada vidim jedan gorki grč oko njihovih usana, znam da sam tom grču i ja pridonijela svojim neznanjem.

Dragi roditelji ponosite se svojom djecom, a ako nekoga treba žaliti to smo mi, obični ljudi koji nismo svjesni koliko smo ograničeni u našim znanjima i saznanjima.
Pred kraj svog ugovornog roka dobila sam mogućnost održati radionicu duhovnosti. Nisam radila velike pripreme iako sam često razmišljala što ću vam reći. Sada kada se prisjetim toga sata, mislim da je sve bilo jako lijepo, jer puno sam vam toga rekla, ali isto tako i vi meni. Smatram da kada netko održi predavanje i dobije mnogo pitanja, može biti sretan jer stavio je sjeme na plodno tlo. Postavljali ste mi i teška pitanja kao npr.: „Teta Ana, zašto se to dogodilo baš meni, zašto, odgovorite ako znate?" Odgovorila sam: „Ne znam, jer mi ljudi vrlo malo vidimo, ali znam da je s razlogom i to valjanim, jer ništa na ovome svijetu nije bez razloga, a najmanje vaše postojanje i vaša patnja, vaše brige pa i vaša povećana žrtva. Vi ste putokaz nama koji ne vidimo dovoljno. Vi ste ljubav nama koji ne osjećamo dovoljno. Vi ste ljepota koja ne stari i koja nije prolazna. Vi ste zvijezde vodilice u ovom grubom, užurbanom materijalističkom vremenu."

Zahvalna sam Bogu što sam vas upoznala jer vi ste jedno veliko srce čiji svaki otkucaj je ljubav koja je neprocjenjivo bogatstvo i neizmjerna čast mi je biti vaš prijatelj.
Kada bih mogla prenijela bi poruku našim dragim sugrađanima i cijelom svijetu da je najskuplji dar male i prolazne vrijednosti u odnosu na ljubav koju dijelimo, ali stostruko dobivamo nazad ako smo ju u stanju dati bez predračuna i proračuna.
Dragi Zelinčani pogledajmo naše male i potrebite, zaustavimo se, popričajmo, upoznajmo ih, pa ćete shvatiti zašto sam na početku ovoga pisma napisala „veliki".